Kako preživjeti toplinski udar?

Žestoke vrućine koje su nas pogodile posljednjih tjedana doživio sam kao izravan nebeski i zemaljski atak i na moju nakanu da čitateljima spremnim da odvoje dio svoga dragocjenog ljetnog vremena preporučim neke novije hrvatske prozne knjige i na njihovu eventualnu želju da posegnu za kojim preporučenim naslovom. A i stanovite vijesti koje su tih dana stizale sa skupa dvadeset ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta – prije svih ona o Trumpovoj potvrdi povlačenja SAD-a iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, jer da je taj sporazum „štetan za američko gospodarstvo“ (iako je njegova zemlja, uz Kinu, najveći svjetski zagađivač) – činilo se da idu u istom smjeru. Pa sam iz svoje žablje perspektive gruntao kako ne samo da nama sadašnjima ta skupinica moćnika svojim nerazumnim odlukama (koje utječu na klimatske promjene) sve više krade ono malo želje i užitka u čitanju nego i da će to zadovoljstvo možda sasvim onemogućiti generacijama koje dolaze poslije nas.

A onda sam pomislio da loše vrijeme nije samo hladnoća, vjetar, kiša i snijeg nego je loše vrijeme i velika vrućina s kakvom se sada mučimo, pa da se, eto, u svakom zlu može naći i nešto dobro, makar to dobro bilo i sitno. Jer ljudska se svakodnevica najčešće ravna prema vremenu: o njemu uglavnom ovisi hoćemo li neki slobodan dan, vikend ili godišnji odmor provesti na izletu, na plaži, u prirodi ili u sobi čitajući kakvu knjigu (upravo zbog lošeg vremena). Nije baš utješno, ali u konkurenciji tolikih izazova…

Umjetno vrijeme kao oružje

Od strahova zbog sve ćudljivijeg vremena i njegove paradoksalne „potpore“ čitanju pa do asocijacije na roman Pavla Pavličića Hladna fronta (Mozaik knjiga) vodi kratak put. Istina, opisana situacija i romaneskna tema ne mogu se poistovjetiti, ali dodirnih točaka svakako se može naći. Jedna je od važnijih Pavličićevih junakinja meteoropat (osobe vrlo osjetljive na nagle promjene vremena), a meteoropatija (osjetljivost na vrijeme) u neku je ruku pogonsko gorivo romana. U središtu je priče istraživanje utjecaja vremena na ljudski organizam, pa lik koji se time potajno bavi konstatira da vremenske prilike presudno utječu ne samo na organizam nego i na ono što ljudi misle i što čine. Kad bismo se oslobodili tog utjecaja, ljudi bi postupali razumnije i društvo bi brže i bolje napredovalo. Kako čovjeka nije moguće promijeniti, mora se mijenjati vrijeme, i to tako da čovjek stekne moć da na njega utječe, da mi upravljamo vremenom, kako ono ne bi upravljalo nama. To je trenutak u kojem istraživač shvaća etičku dimenziju problema i doživljava „misaoni zaokret“: postaje mu jasno kakva katastrofa prijeti čovječanstvu ako uspije pokušaj ovladavanja prirodom.

No priča ima tamni nastavak najprije u međunarodnom jugoslavensko-američko-sovjetskom, a onda ekskluzivno hrvatskom znanstvenom projektu ovladavanja vremenom i njegovim pretvaranjem u supermoćno oružje. Jedan od bivših partnera prvi je stigao do izuma i stvorio umjetno vrijeme kojim sada može upravljati. Budućnost je neizvjesna: pitanje je koliko su odgovorni i kakve su namjere onima koji su do izuma prvi došli – hoće li ga pretvoriti u oružje, ili će izum staviti u službu dobrobiti čovječanstva. U Hladnoj fronti, uz tipičnu autorovu naklonost čitateljevoj poziciji, vješto se prepleću elementi više žanrova – kriminalističkog i znanstvenofantastičnog romana te trilera. Riječ je o maštovitoj, složenoj, značenjski slojevitoj prozi s obiljem precizno i uvjerljivo motiviranih literarnih aluzija.

O izvrsnoj Pavličićevoj knjizi novela Ljubav za dosadne knjige (Matica hrvatska), koju, naravno, također preporučujem za čitanje, ovdje neće biti govora jer sam o njoj nedavno pisao u Vijencu.

Zaboravljena zemlja

Nakon dugo vremena Slađana Bukovac vratila je Baniju na hrvatsku književnu scenu, kao mjesto zbivanja u fikcionalnom svijetu svog romana Stajska bolest (Sandorf). Vrlo oporo govori o svom „regionalnom patriotizmu“: „Meni je zavičaj važan, jer me u mnogim stvarima određuje. U tom smislu ova knjiga jest neko vraćanje duga, njezin pejzaž i topografija, pa i veći dio društvenih i životnih okolnosti namjerno su ‘prepisani’ upravo s Banije. To je ničija zemlja, prostor post-ratne i post-tranzicijske apokalipse. Jedna od brojnih regija koje ovoj minijaturnoj državi više ne trebaju.“

Autorica pripovijeda o nekim bitnim suvremenim temama koje pogađaju i tu „opustošenu, zaboravljenu zemlju“ – bračnom nasilju, krijumčarenju ljudi, položaju novinara i novinarstva danas, sprezi politike i kriminala – pa nije neobično što se u njezinoj narativnoj strategiji mogu pronaći karakteristike kriminalističkog romana s ugrađenim elementima socijalne i psihološke proze. Spisateljica govori o društvu „koje se raspuknulo“, od kojeg su ostale samo „krhotine“: piše o ljudima koji, razočarani svijetom u kojem žive, bježe iz gradova i udaljuju se od „zadanih funkcija“. Osnivajući u prirodi rančeve i farme, oni se emotivno snažno vezuju uz životinje, kao što to čini glavna junakinja romana, ali koja na koncu nije sigurna koliko je ispravna teza da su se „životinje pretvorile u našu utjehu“.

Netipična je bila pretpovijest hrvatskog izdanja pripovijetke / kratkog romana Miljenka Jergovića Wilimowski: tekst je završen 2011, u nekoliko je nastavaka 2012. u cijelosti pročitan na Beogradskom radiju, potom se 2015. pojavio kao knjiga u Wrocławu preveden na poljski, i tek potkraj prošle godine Fraktura je objavila prvo hrvatsko izdanje. U središtu je priče umirovljeni krakovski sveučilišni profesor, koji se nakon nesretne smrti svoje mnogo mlađe žene ne snalazi najbolje u životu. Osobito se teško nosi s bolešću osmogodišnjega sina jedinca, kojeg je napala tada neizlječiva tuberkuloza kostiju, pa otac naglo odluči da otputuju na dva tjedna na Jadran, u brda iznad Crikvenice, gdje mir i povoljna klima olakšavaju tegobe bolesnicima.

Dva su osnovna motiva romana naglašena od sama početka. Jedan je od njih, iz vizure poljskih gostiju, zaostalost hrvatske „nedođije, tisuću i više kilometara daleko od Krakova“, a drugi je važan i sustavno razvijan motiv predratne psihoze (vrijeme je zbivanja radnje lipanj 1938). Jergović je u svom kratkom romanu dosljedno razvio pripovjednu strategiju koja se temelji na nagovještaju, slutnji, namjernoj nedorečenosti, na principu manje je više. Izbor naslova u kojem je ime lika koji je samo posredno prisutan u romanu (Ernest Wilimowski, 1916–97, poljski i poslije njemački nogometaš) snažno je motiviran njegovom tragičnom sudbinom u kojoj su se nepomirljivo suočile nacija i domovina, što je postalo amblematično za doba o kojem se govori u romanu i za vrijeme koje dopire do naših dana.

Mračni labirint djetinjstva

Djetinjstvo u ličkoj zabiti sedamdesetih godina prošlog stoljeća tema je romana Damira Karakaša Sjećanje šume (Sandorf). Knjiga, grafički sjajno oblikovana, sastoji se od 33 poglavlja, i u nekim se trenucima kod čitatelja može – zbog posebnog načina ulančavanja poglavlja – pojaviti nedoumica je li posrijedi roman ili zbirka kratkih priča. No dvojbe ne bi trebalo biti. Njezin romaneskni karakter potvrđuje se višestruko: jedinstveni narator: pripovjedač u prvom licu jednine, autorov dječji alter ego (ujedno glavni lik), koji zbivanja opisuje uglavnom neutralno, ne upuštajući se u iznošenje emocionalnih reakcija i izbjegavajući bilo koju vrstu komentara ili izravne osude svijeta o kojem govori; likovi: u radnju su uvedene dvije dominantne dobne skupine, od kojih jednu čini dječak i njegovi prijatelji vršnjaci opisani u igri i ispunjavanju kućnih i školskih obveza, a drugu svijet odraslih – roditelji i susjedi; prostor: dječakovo ličko selo, sa sažetim opisima ruralnoga krajolika i svakodnevnih poslova članova obitelji; vrijeme: radnjom su obuhvaćene sedamdesete i vjerojatno početak osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad u selo stižu krupne promjene; jedinstvena atmosfera teksta i minimalistički stil primjeren nakani da se izrazi borba za održanje i surovost prirodnog ambijenta u kojem dječak odrasta.

U središtu je Karakaševa romana odnos oca i sina, koji zna biti ambivalentan, ali je slojevitiji nego u autorovim drugim djelima. Iz očeva ponašanja mogu se iščitati znakovi patrijarhalnog autoriteta pa i autoritarnosti, sirovosti, naglosti i tvrdoće karaktera, sa stalno podignutom, prijetećom šakom. Ali ne strahuje dječak samo od očeve ruke – cijelo je njegovo djetinjstvo dominantno ispunjeno osjećajem straha, koji ima različita izvorišta i različite intenzitete. Sjećanje šume, taj mračni labirint djetinjstva, roman koji odlikuje jednostavnost, neposrednost i zanatsko umijeće, najzrelija je i stilski najkonzistentnija Karakaševa knjiga. I važan doprinos hrvatskoj prozi.

Ovim knjigama o kojima sam rekao pokoju riječ i koje su, naravno, moj subjektivni izbor, dodajem s jednakim uvažavanjem još nekoliko romana o kojima sam već pisao ili ću tek pisati: Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, teorija tuge (Fraktura); Nikola Đuretić: Posljednja predaja (Naklada Đuretić); Irena Lukšić, Berlin – Pariz (Disput); Josip Mlakić, Bezdan (Fraktura); Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši (OceanMore); Vlado Rajić, Tužitelj (Alfa); Goran Tribuson, Vrijeme ljubavi (Mozaik knjiga).

Najnovija izdanja

Na kraju, informativno najavljujem najnovija izdanja nekih naših nakladnika, a o pojedinima od tih knjiga bit će više riječi nakon ljetne stanke.

Zaprešićka Fraktura objavila je roman Ludwiga Bauera Šoferi, autobiografsku knjigu Nede Mirande Blažević-Krietzman Opseg otpora, roman Đurđe Knežević Pravila igre i roman Omera Raka Kultna posuda.

Nakladnik Hena com ponudio je čitateljima tri nova romana: 85.000 Andyja Jelčića, Smiješak Padra Pija Dražena Katunarića i Kao kiša Irene Matijašević.

Izdavač Mozaik knjiga tiskao je djelo koje ne ide u ovo društvo novih naslova, ali kad znate da je riječ o knjizi feljtona Veselka Tenžere Zašto volim Zagreb, koja se pojavljuje točno trideset godina nakon prvog izdanja, onda je to potez koji valja pozdraviti.

Iz nakladničke kuće Sandorf pojavila se knjiga poetske proze Maksimum jata Tee Tulić i kratki roman Zdravo, dragi ubojice! Radenka Vadanjela.

Zagrebački izdavač VBZ objavio je knjigu Branislava Glumca Moj budući otac osjeća da ga gledam, s deset priča i dvije monodrame, a upravo se pojavio i roman Ivice Prtenjače Tiho rušenje. U izdanju toga nakladnika tiskana je, nakon uspješnice Tvoj sin Huckleberry Finn, nova knjiga Bekima Sejranovića Dnevnik jednog nomada, u čijim je temeljima bastardan literarni koncept s odlikama dnevnika, putopisa i književne kritike.

Nakladnik Sfera, Društvo za znanstvenu fantastiku, Zagreb, objavilo je zbirku Sfumato sastavljenu od petnaest priča za ljubitelje spekulativne fikcije.